TRAŽE SE SURADNICI za umjetničko istraživanje MAGIČNO KAZALIŠTE – zrcaLJenja!– izvođači (glumci, plesači), glazbenici, kostimografi i profesionalci iz drugih područja koje zanima tema umjetničkog istraživanja.
Umjetničko istraživanje vodi samostalna kazališna umjetnica Ivana Peranić (Rijeka) u suradnji s filmskim umjetnikom Milošem Tomićem (Beograd).
Umjetničko istraživanje “Magično kazalište – zrcaLJenja” bavi se odnosom tijela kao metafore i dubokih psiholoških procesa čovjeka, koristeći koreografsku metodologiju “zrcaljenja”, autentični pokret kao osnovni polazišni stvaralački element te stop trik animaciju, a cilj mu je ekstrahirati koreografski i vizualni materijal koji se bavi temom složenosti i dualnosti ljudske prirode (duh/tijelo, čovjek/vuk, Više ja/Niže ja, svjesno/nesvjesno) te publici dati kvalitetan, inovativan i razrađen rad fizičkog i plesnog kazališta u bliskoj budućnosti.Temeljna pitanja koja vode ovo istraživanje su: -U kakvom su odnosu tzv. implicitna memorija i psihološki razvojni procesi te metaforičnost i ekspresivnost izvođačkog tijela? -Kojim se sve metodama, alatima i zadacima može “proći kroz” naučenu stilizaciju kodificiranog izvođačkog tijela (različite tjelesne tehnike) i doći do autentičnog pokreta kao osnovnog gradbenog koreografskog elementa? Koje su sve izvedbene i scenske mogućnosti kombiniranja koreografske metodologije “zrcaljenja” i stop trik animacije?
Istraživanje će se realizirati u 3 bloka po 3 dana:
31/01-02/02 (10.00 – 15.00 sati, Filodrammatica, Rijeka)
07/02-09/02 (9.00 – 14.00 sati, HKD, Rijeka)
13/03-15/03 (TBC, HKD, Rijeka)
Rad je honoriran. Zainteresirani se mogu prijaviti putem google prijavnice. Izabrani kandidati bit će pozvani na upoznavanje i kraći probni rad u vidu dvosatne radionice. Rok za prijavu je 22.01.
Umjetničko istraživanje realizirano je sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Rijeke te u suradnji s Rezidencijalnim programom Kamov i Muzejom moderne i suvremene umjetnosti Rijeka.
Umjetnička izjava voditeljice istraživanja Ivane Peranić:
Moje tijelo je uvijek govorilo kroz metafore kao osnovnim koreografskim elementom. Od prvih susreta s Meyerholdovom Biomehanikom metaforične koreografske slike, sekvence i kompozicije gradile su moj scenski materijal. Na studiju Dramske korporalne mime upoznala sam koreografsku metodologiju “obrnute metafore”. Radi se o stvaranju iz “apsolutnog neznanja” s ishodištem u tijelu i kretanju, kada izvođač “pušta” tijelo da govori za sebe i “propušta” ritam, slike, emocije, senzacije, unutrašnje procese, impulse i vibracije na nesvejsnoj razini da bi im kasnije pridavao misaonu i drugu interpretaciju. Kroz suradnju s Leahom Bartal upoznala sam autentični pokret, improvizacijsko kazalište, kombiniranje različitih medija i pretakanje pokreta iz/u sliku, zvuk, tekst, skulpturu i drugo, te rad s arhetipovima i mitovima. Tu sam se susrela i s koreografskom metodologijom “zrcaljenja” koju želim podrobno istražiti u ovom projektu kao osnovnim koreografskim principom rada, a uzimajući za dodatnu inspiraciju kontekst magičnog kazališta Hermana Hessea u djelu Stepski vuk, kao metafore unutrašnjeg prostora glavnoga lika, umjetnika koji “sluti i plaši se mogućnosti susreta sa samim sobom, znade za postojanje onog zrcala u koje bi mu pogledati bilo toliko potrebno, u koje se pogledati on tako smrtno boji”. Osim navedenih koreografskih elemenata uključit ću i svoje iskustvo tjelesno orjentirane integrativne psihoterapije koja obuhvaća sve bitne slojeve ljudskog bića: kontakt, pokret, glas i disanje te uključuje rad s tijelom, suptilnim tijelima i psihom, te implicitnom memorijom (nesvjesna sjećanja duboko pohranjena u tijelu). S Milošem Tomićem istražit ćemo vrstu animacije koja u osnovi koristi fotografiju, niz fotografija, ali čiji proces i sadržaj sliči na neobičnu kombinaciju kazališta, slikarstva i filma. U osnovi to je stop trik animacija koja iluziju pokreta i akcije postiže brzim smjenjivanjem statičnih fotografija (minimum 12 u sekundi), ali specifičnost i spektar novih mogućnosti pruža produžena ekspozicija kojom planiramo fotografirati izvođače. Zamislite „škljoc“ dug 30 sekundi u tijeku kojeg se izvođač kreće, osvijetljen pokretnim svjetlima koje drži u rukama i koje ostavljaju tragove oko njega, a on sam zna da, kada zastane na par sekundi, bit će zabilježen jasno na slici, ako se kreće sporo, postaje biće sa mnogostrukim udovima, ako ne prestaje da se kreće, postat će trag nalik dimu. I fotograf se može uključiti u ovu igru. U mraku može osvjetliti samo detalje tijela i lica koje želi da „otkrije“. Svojim pokretima koje prenosi na kameru u tijeku ekspozicije može multiplicirati tijelo i svjetlo u nizu ili u perspektivi, od lica napraviti umnoženi ornament, a objektiv koristiti doslovno kao četkicu čijim pokretima slika, „pečatira“, razmazuje svime što je ispred njega iole osvjetljeno. Kombinacije ovih osnovnih elemenata: kamera (statična/u kretanju), izvođač (koreografija) i svjetlo (statično/pokretno) autorima se čine skoro beskonačne i idealan su medij da prošire fizičke mogućnosti izvođača kao i da vrlo ekspresivno izraze teme kojima se istraživanje bavi. Cjelokupan proces je djelimično isplaniran, djelimično intuitivan, s puno improvizacije i iznenađenja, inspiriran slučajnostima i “sretnim pogreškama“ koje će se usput dogoditi.
O umjetnicima:
Ivana Peranić
Kazališna je umjetnica, izvođačica, koreografkinja i pedagoginja. Diplomirala je i magistrirala na “The International School of Corporeal Mime” u Londonu, te na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Surađivala je s eminentnim domaćim i inozemnim izvedbenim umjetnicima te je sudjelovala na brojnim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja. Samostalna je umjetnica već preko 20 godina, istražuje, prakticira i podučava govor tijela i izražavanje kretanjem unutar izvedbenih praksi s posebnim naglaskom na dramsku korporalnu mimu, ali uključujući i mnoge druge prakse koje u središte svojega zanimanja stavljaju fizičku akciju i tijelo izvođača/autora kao što su autentični pokret, suvremeni ples, glumačke metode J. Grotowskog, Biomehanika i mnoge druge. Unazad četiri godine svoj interes prema tijelu kao mediju proširuje i na područje tjesno orjentirane integrativne psihoterapije. Integrativna terapija obuhvaća sve bitne slojeve ljudskog bića: kontakt, pokret, glas i disanje, te rad s tijelom, suptilnim tijelima i psihom, te implicitnom (tjelesnom) memorijom.
MIloš Tomić
Diplomirao je filmsku režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti 2001. u klasi profesora Miše Radivojevića. Magistrirao je na filmskoj akademiji FAMU u Pragu 2006. godine, na Odsjeku za multimedijsku animaciju u klasi profesora Petra Skale, a 2013. doktorirao je na FAMU s temom „Vrijednost odbačenih predmeta – smeća, kao materijal za film, animaciju, fotografiju…”. Jedan je od osnivača legendarne grupe “Klipani u Puddingu”, pasionirani je kolekcionar i strpljivi kolažist, aktivni sudionik i propagator “LO-Fi” festivala koji se tijekom devedesetih borio za besplatan, jeftin i nezavisan film, a višegodišnji je profesor na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, na Katedri za digitalnu umjetnost i nove medije. Kao autor izlagao je na brojnim izložbama diljem regije i Europe. Njegova umjetnička karijera dobila je novi zamah 2013. kada je zajedno s Vladimirom Perićem predstavljao Srbiju na Venecijanskom bijenalu. Živi i radi u Beogradu