Intervju// Nina Kunek, tajnica UPUH-a
Povodom Dana plesa 2022. razgovaram s tajnicom Udruge plesnih umjetnika Hrvatske/UPUH, Ninom Kunek, osobom koja svojim radom, trudom i ljubavlju za posao koji obavlja, čini nezaobilazni faktor u razvoju i stabilnosti jedne umjetničke scene, u ovom slučaju nezavisne suvremeno plesne scene.

- Nina, jedan ste od „stupova“ UPUH-a i kao takva nosivi element jedne samostojeće udruge, bez institucionalne potpore. Možete li nam dočarati, pobliže opisati Vaše radne obveze i odgovornosti na poziciji tajnice udruge, čiju osnovnu strukturu čine Upravni i Nadzorni odbor, predsjednica Udruge i naravno, članovi?
Teško je ukratko opisati čime se sve potrebno baviti, jedno je teorija, dok je praksa nešto sasvim drugo. Ukratko bi to izgledalo ovako: prvenstveno radi se o administrativnom vođenju strukovne udruge, što podrazumijeva brigu o dokumentaciji, praćenje zakonskih i ostalih novosti vezanih za obveze udruge kao pravnog subjekta te po potrebi usklađivanje s istim; komunikaciju s knjigovodstvenim servisom, vođenje računa o financijskom stanju Udruge i podmirivanje svih obveza koje Udruga ima, vođenje arhive Udruge te stalna komunikacija s Upravnim odborom, gdje se svakodnevno radi na gorućim pitanjima i planiranju projekata i daljnjih koraka za dobrobit članova i cijele suvremene plesne scene. Isto tako na raspolaganju sam članovima za sva njihova pitanja i potrebe. Preko Udruge članovi isto tako provode projekte, čiji broj prijava, svake godine raste te sam tu na raspolaganju, kako administrativno, tako često i produkcijski. Moram napomenuti da uz određene redovne obveze koje se obavljaju, niti jedan radni dan nije isti.
- Čini se da je Vaš posao, ni manje ni više nego, zanimljiv?
Posao je dinamičan i izazovan, pogotovo ako pogledamo zadnje pandemijske godine, koje su nas uhvatile na prepad i gdje je kultura bila iznimno pogođena. Našli smo se u situaciji koju nismo mogli ni zamisliti, umjetnici nisu mogli raditi svoj posao te se intenzivno radilo kako bi se izborile potpore članovima i time bar malo olakšala cijela situacija. Moram spomenuti da je tu i članstvo pokazalo iznimnu solidarnost, tako da su se skupljale i donacije za potpore kolegama, koji iz opravdanih razloga nisu mogli ostvariti potpore, a zadovoljavali su umjetničke kriterije. Koliko god ponekad bilo iscrpljujuće, na kraju dana posao je iznimno zanimljiv i nikako ga ne bih svrstala u tipičan uredski posao.
- Nedugo nakon odlaska pok. Jasne Vuljević, trebalo je okrenuti za Vas važnu stranicu, pa i u povijesti udruge. Preuzeli ste poslove tajnice UPUH-a u periodu koji je zacijelo bio izazovan. Prešli ste iz Zagrebačkog plesnog centra /ZPC/, koji je tada bio pod kapom Hrvatskog instituta za pokret i ples, s mjesta PR-a na mjesto tajnice UPUH-a.
Iz Zagrebačkog plesnog centra otišla sam krajem 2016. godine, kada je potpao pod Zagrebačko kazalište mladih. Bilo je to poprilično stresno razdoblje i privatno i poslovno. Nakon izlaska Hrvatskog instituta za pokret i ples, u listopadu 2016., ostala sam dva mjeseca u takozvanom prijelaznom razdoblju, stavivši osjećaje po strani, smatrajući da je za plesnu zajednicu bolje da predamo „kuću“ kako spada i pomognemo u prilagodbi. U to vrijeme i dalje sam radila za Hrvatski institut za pokret i ples na festivalu Tjedan suvremenog plesa. I onda je došla 2018. godina kada nas je napustila prijateljica, kolegica i tajnica UPUH-a, Jasna Vuljević. I danas me stegne u grlu kad moram o tome govoriti. Nedugo nakon nemilog događaja tadašnja predsjednica udruge Ana Kreitmeyer nazvala me i pitala želim li preuzeti posao tajnice. Koliko god sam bila polaskana, užasna mi je bila ta zamisao, jer Jasnu nitko ne može zamijeniti. Dogovorile smo se da razmislim do početka sezone. S jedne strane veselila me pomisao o radu u UPUH-u, poznavala sam cijelu scenu, s druge strane emocije su bile jake. No, odlučila sam prihvatiti posao. Na godišnjoj izbornoj skupštini Udruge članstvo je glasovima podržalo prijedlog Upravnog odbora, izabrali su me na mjesto tajnice.
- Brzo ste se snašli u novoj ulozi kao početnik, unatoč snažnim emocijama i dubokom poštovanju spram Jasninog lika.
Da, i opet emocije. Već sam rekla da ovo nije običan uredski posao. Početak je bio izuzetno izazovan, jer jedina osoba koja je imala sve u malom prstu, nije bila tu da je mogu pitati, gdje što stoji, kako se što radi, a sezona je započela, posla je bilo sve više, promijenio se Upravni odbor. Znači, u jednom trenu svi smo bili početnici.
Tu se moram zahvaliti tadašnjem Upravnom odboru na odlasku, posebno Ani Kreitmeyer, koja si je dala vremena i truda i maksimalno mi pomogla u prilagodbi. Ostalo je bilo po principu snađi se. Pregledavala sam dokumentaciju i malo po malo shvaćala kako je to sve išlo. Tu nisam imala problema, jer je administrativno sve bilo perfektno posloženo, i sve što sam trebala lako sam pronašla. Novi Upravni odbor i ja krenuli smo u nove plesne pobjede.
- Diplomirana ste pravnica u svijetu plesa, stoga je zanimljivo od vas saznati kako se na dnevnoj bazi s plesačima njišete u istom ritmu, kako se borite za interese članica i članova Udruge, kojih ima preko 200. Svi su oni priča za sebe, pa pretpostavljam da Vam radno vrijeme ne traje do 17 sati.
Kao što sam ranije navela, mjesto na kojem radim definitivno se ne može opisati kao dosadan uredski posao od 9 do 17 sati. Iako imam radno vrijeme u kojem obavim veliki dio posla, taj dio se najviše svodi na administraciju. Za sve probleme, nedoumice i hitne situacije, slobodno mogu reći da sam na raspolaganju uvijek. Što stvarno nije problem, ukoliko nije praksa, već u izvanrednim slučajevima, a takvih uvijek ima. U kulturi , u ovom slučaju suvremenom plesu, teško se može uvijek odvojiti posao od načina života. Prema tome uvijek se promišlja, smišlja, stvara i kreativni dio nije moguće uokviriti u radno vrijeme. No, stvarno volim svoj posao i članovi nisu samo broj u članskoj bazi, većinu znam osobno, osim što smo kolege, i prijatelji smo, dugo godina je iza nas i rada na raznim projektima.
- Što je ono s čime se, s vašeg motrišta, suvremeno plesna scena najviše bori? Gdje su naše slabosti, a gdje snage?
Suvremeno plesna scena, kao i ostatak izvedbenih umjetnosti, prvenstveno se bori s nadležnim državnim i gradskim tijelima u kulturi te institucijama, koja ne pružaju dovoljnu, ni pravodobnu potporu, kako u financijskom smislu, tako ni pravno, a kako bi zaštitili plesne umjetnike. Nedovoljno se izdvaja za financijsku potporu projekata i programa, kriteriji i način odlučivanja su često nejasni. Nailazimo na probleme po pitanju prava na bolovanje, porodiljnu naknadu, a tu je isto pitanje beneficiranog radnog staža. Trenutno je aktualni novi nacrt prijedloga o Zakonu o kazalištima, gdje se opet vidi da se ne usvajaju prjedlozi koje je prethodno iznijela struka. To je vječna borba u kojoj se iznose uvijek isti problemi i pitanja, no konkretnih odgovora i rješenja još uvijek nema. Uz to, suvremeno plesna scena bori se s nedostatkom adekvatnih prostora za ples i sve ono što je za ples potrebno, neophodno. Probe, programi, radionice, predstave, projekti, tribine, sastanci, sve to trenutno zahtjeva jako puno promišljanja. Osim „vanjskih problema“ koja nas sve zahvaćaju u državi u kojoj živimo, borimo se i s problemima unutar scene.
Dovoljno smo velika scena da ima mjesta za sve, a opet dovoljno mala da ne bismo jedni drugima bili potpora i radili sa zajedničkim ciljem za dobrobit svih. Često se događa da pojedinci negoduju zbog određenih situacija, no u trenu kada treba preuzeti odgovornost, dati mišljenje, prijedlog, kada se organizira tribina, sastanak, skupština, radna skupina gdje treba uložiti vrijeme i promisliti, često se ne pojave baš tih pojedinici koji negoduju, već uvijek ista lica spremna zasukati rukave.
- U posljednje dvije, tri godine pokrenuto je dosta događanja na suvremeno plesnoj sceni, posebice nastojanja prema decentralizaciji plesne umjetnosti. Svjedočimo neprestanim izazovima i naporima zajednice za boljim, produktivnijim uvjetima rada i zasluženo priznanje u društveno-kulturnom kontekstu. Kakvo je Vaše iskustvo i pogled na kontinuiranu borbu za boljim mjestom pod suncem?
Svakako je pokrenuto dosta akcija i inicijativa po raznim pitanjima, pa tako kako navodite i za decentralizaciju plesa, za bolje uvjete rada, za oformljivanje strukovnog cjenika, za bolju povezanost cijele scene i za međusobnu suradnju i otvaranje novih dijaloga. Ovim putem želim zahvaliti trenutnom Upravnom odboru, ali i svim prijašnjim, jer su prihvatili veliku odgovornost i nesebično volonterski ulažu znanje, vrijeme,trud i sve resurse kako bi se izborili za bolje sutra svih članova i suvremeno plesne scene. Velik je to posao, koji zahtjeva ogroman angažman i divno je raditi s tako predanim i motiviranim umjetnicima. Doslovno preko noći preuzmete odgovornost i probleme cijele scene na sljedeće dvije godine. Odrađuju lavovski posao, dok uz to vode i vlastite organizacije, festivale, projekte i predstave.
- Nije, nadam se, netaktično pročešljati činjenicu da ste nekoć plesali break dance, supkulturnu plesnu disciplinu, koja se doima ne samo uličnom, nego i pomalo gangsterski. Je li Vas ta prošla sklonost odaje kao energičnu, dinamičnu i veselu osobu?
Prve plesne korake, sa nepunih 5 godina, napravila sam kod gospođe Mirjane Preis, a potom dugi niz godina plesala u Plesnim punktovima Tihane Škrinjarić. Uvijek su me privlačili urbani plesni stilovi, no kako sam tada već bila u 20-ima, mislila sam da sam prestara kako bih probala nešto takvo. Na nagovor Vladimira Smuda došla sam na probni trening, ni manje ni više nego break dancea, te nakon tragične smrti Gorana Kolareka dolazim u osnovanu Don Kolarek Akademiju. U grupu u kojoj su bile isključivo žene i tako je to krenulo. Bilo je to doista zabavnih par godina, s trenerima koje sam samo mogla poželjeti, već spomenuti Vladimir Smud, Sead Kukuruzović i Saša Krnetić samo su jedni od njih. Nakon toga uslijedile su godine show grupe Shangas (dancehall i reggaeton) s kojom smo se naputovale i naplesale, a onda se polako ples sve više mijenjao organizacijom i produkcijom. Od volontiranja u Zagrebačkom plesnom centru, prešlo je u posao i odlučila sam dati svoj doprinos plesu s druge strane scene. Ne znam kako bih se opisala, no čitajući navedeno, popriličan sam plesni mješanac.

- Vjerujem da pratite suvremeno plesnu produkciju. Možete li izdvojiti neke od favorita na sceni? Nadam se da pitanje o preferencijama nije nezgodno, pa uvijek možete odgovoriti u diplomatskom tonu.
Naravno da pratim suvremeno plesnu produkciju, pratila bih je i da mi to nije posao. Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, jer ne gledam ples na takav način. Nemam favorite, svatko ima svoju estetiku i umjetnički izričaj i uvijek nađem nešto što mi se sviđa. Mogu jedino izdvojiti iz privatne priče Alexandru Madsen i Ognjena Vučinića, jer sam na njihov poziv prvi put stala na scenu Zagrebačkog plesnog centra kao izvođač, što će mi uvijek ostati u pamćenju.
- Molim Vašu poruku plesnoj, a i široj zajednici, za Dan plesa 2022.
Želim (nam) svima sretan Međunarodni dan plesa! Iako je nama u svijetu plesa dan plesa svaki dan, želim da se prisjetimo koliko je ples bitan. Koliko toga možemo reći , a da nismo izustili ni riječ. Kako pokretom možemo izraziti i tugu i sreću i težiti uvijek boljem. Težiti promjeni. Želim da se prisjetimo da smo plesom svi povezani i dijelom nečeg većeg. I da nas je naučio disati, i biti, i osjećati, i izraziti se. Želim nam da nastavimo vjerovati u stvaranje, kreaciju i da plesom možemo promijeniti svijet – svoj, gledateljev ili cijeli. Nebitno koji, a jednako bitno.
Kristina Lovrić, 29. travnja 2022.